U Barbarigi, u srcu današnjeg maslinika Terra Eno Olee, arheolozi istražuju jedan od najzanimljivijih rimskih proizvodnih kompleksa na području Istre. Riječ je o antičkoj uljari iz rimskog razdoblja, lokalitetu koji se po svojim proizvodnim mogućnostima izdvaja ne samo u hrvatskim, nego i u širim europskim okvirima. Ono što ovu priču čini posebno važnom za istarsko maslinarstvo jest kontinuitet. Ondje gdje se prije gotovo dvije tisuće godina proizvodilo maslinovo ulje, masline rastu i danas. U istom krajoliku, između mora, kamena i plodne zemlje, nastavljena je proizvodnja koja je još u antici imala iznimnu gospodarsku vrijednost.
Ovogodišnja istraživačka kampanja donijela je i novi važan trag. Uz već poznate ostatke velike rimske uljare, arheolozi su došli do indicija koje upućuju na postojanje dijela kompleksa povezanog s proizvodnjom amfora. To znači da se u Barbarigi možda nije samo tiještilo ulje, nego se u neposrednoj blizini mogla izrađivati i keramička ambalaža u kojoj je ono odlazilo na tržište. Takav nalaz Barbarigu prikazuje kao zaokružen antički proizvodni pogon. Masline su se ondje mljele, tiještile, ulje se taložilo, spremalo i pakiralo, a zatim vjerojatno morskim putem slalo prema velikim trgovačkim središtima Rimskog Carstva.
Maslinarska tradicija koja traje stoljećima
Na važnost kontinuiteta proizvodnje upozorio je Marko Krstačić, voditelj proizvodnje u tvrtki Terra Eno Olea, koja danas upravlja maslinikom u kojem se nalazi arheološki lokalitet.
„Nalazimo se u Barbarigi, u masliniku tvrtke Terra Eno Olea, gdje se nalaze arheološko nalazište i ostaci stare rimske uljare iz doba Rimskog Carstva. Ona je tada bila najveća i najvažnija uljara na ovim područjima. Iznimno je bitno prepoznati da su Rimljani, koji su imali veliki izbor, odabrali baš ove lokalitete za proizvodnju najkvalitetnijeg maslinova ulja”, rekao je Krstačić.
Današnji maslinik prostire se na oko 30 hektara i broji oko 8000 stabala različitih sorata. Rimska uljara nalazi se gotovo u njegovu središtu, što cijelom prostoru daje snažnu simboliku. Antička proizvodnja nije ostala samo arheološka činjenica, nego se na istom području nastavlja kroz suvremeno istarsko maslinarstvo.
Edi Družetić, tehnolog proizvodnje u Terra Eno Olei, ističe da se proizvodnja temelji na lokalnim sortama, mikroklimi južne Istre i pažljivom radu u masliniku i uljari.
„Stara uljara nalazi se praktički u samom centru sadašnjeg maslinika, koji je veličine 30 hektara. Tu je oko 8000 stabala raznih sorata. Proizvodnju baziramo na domaćim sortama, a sačuvali smo i neka višegodišnja, nekoliko stotina godina stara stabla”, rekao je Družetić.
Upravo taj spoj antičkog nasljeđa i suvremene proizvodnje čini Barbarigu iznimno vrijednim primjerom agrarnog kontinuiteta. Krajolik se mijenjao, vlasnici i tehnologije također, ali je maslina ostala konstanta ovog prostora.
Kako je radila rimska uljara
Središnji prostor uljare zvao se torcularium. Bio je to veliki proizvodni prostor u kojem su bili smješteni tijeskovi za tiještenje maslina i mlinovi za njihovo mljevenje. Prije tiještenja masline su se morale samljeti u kamenim mlinovima, a zatim se masa stavljala na kameni podložak tijeska, u košare od granja i šiblja kružnog oblika.
Tijeskovi su radili na principu poluge. Velika horizontalna drvena greda, duga između sedam i devet metara, bila je s jedne strane fiksirana na vertikalne nosače, dok se na drugoj strani stvarao pritisak kojim se masa maslina tiještila. Tekućina je zatim otjecala kanalima prema bazenima za sakupljanje i taloženje, gdje se ulje odvajalo od vode.
Na kamenim podlošcima i danas su vidljivi tragovi dugotrajne proizvodnje. Žljebovi u vapnencu nastali su djelovanjem oleinske kiseline i svjedoče o intenzivnoj uporabi tijeskova. Ti tragovi posebno su važni jer pokazuju da lokalitet nije bio kratkotrajni ili usputni pogon, nego sustav koji je dugo i snažno radio.
Prvo tiještenje odvijalo se bez dodavanja vode i davalo je ulje najbolje kvalitete. U kasnijim fazama, kako bi se masline maksimalno iskoristile, dodavala se vruća voda, a zatim se masa ponovno tiještila. Za taj proces bila je potrebna i dobro organizirana opskrba vodom. Sa krova se skupljala kišnica, koja je kanalima otjecala prema cisterni, a voda je služila u daljnjoj obradi i taloženju.
Prostorija u kojoj su se nalazili tijeskovi bila je duga oko 24 metra i široka oko deset metara. Uz svaki tijesak nalazio se mlin za mljevenje maslina. Od mlinova su danas uglavnom sačuvana kružna postolja, dok je jedan mlin djelomično očuvan, iako nije na svojoj izvornoj poziciji.
Deset tijeskova za izniman kapacitet proizvodnje
O arheološkoj važnosti lokaliteta govorio je prof. dr. sc. Davor Bulić, predstojnik Odsjeka za arheologiju Sveučilišta Jurja Dobrile u Puli i jedan od voditelja istraživanja.
„Nalazimo se na mjestu antičke rimske uljare koja se ističe među mnoštvom takvih nalazišta, ne samo kod nas nego i u Hrvatskoj, po svojim velikim proizvodnim mogućnostima. Ovdje je riječ o prostoriji u kojoj su bili smješteni tijeskovi za tiještenje plodina, odnosno maslina. Sačuvana su kamena postolja tijeskova, a riječ je o devet do deset tijeskova koji su bili istodobno u funkciji”, rekao je Bulić.
Upravo taj podatak Barbarigu izdvaja iz uobičajenih okvira rimskih uljara. Velike rimske uljare imale su najčešće između tri i šest tijeskova, dok je ovdje u funkciji bilo devet do deset tijeskova. To ukazuje na izniman proizvodni kapacitet i na činjenicu da se u Barbarigi proizvodilo za tržište, a ne samo za lokalne potrebe.
„Rimske uljare velikog kapaciteta obično su imale između tri i šest tijeskova. Ovo nalazište nadilazi te proizvodne mogućnosti. Poznate su i veće uljare, s većim brojem tijeskova, ali one potječu iz današnje Libije i Alžira, dakle iz rimske Afrike. Razlika je u tome što je uljara u Barbarigi bila u najvećem kapacitetu u prva tri stoljeća poslije Krista, dok su afrički primjeri nešto mlađi”, pojasnio je Bulić.
Rimska uljara u Barbarigi bila je najaktivnija u prva tri stoljeća poslije Krista. Upravo to razdoblje govori o snažnoj proizvodnoj ulozi Istre u ranom rimskom carskom dobu. Kvaliteta istarskog maslinova ulja bila je poznata i u antičkim pisanim izvorima. Plinije Stariji navodio je da je ulje iz Histrije po kakvoći zauzimalo visoko mjesto među uljima rimskog svijeta, odmah nakon ulja iz Kampanije.
Amfore, mol i izvoz istarskog ulja
Ovogodišnja istraživanja posebno su usmjerena i na dijelove lokaliteta koji ranije nisu bili istraživani. Prethodnih godina provedena su geofizička snimanja georadarom i magnetometrom, a rezultati su pokazali da se kompleks prostirao šire nego što se ranije pretpostavljalo.
„Temeljem geofizičkih snimanja, mjerenja georadarom i magnetometrom, dobili smo približan uvid u rasprostiranje čitavog kompleksa, koji je bio puno veći. Nekih dvjestotinjak metara dalje od nas nalazi se drugo krilo građevine, a sve je to bilo dio jedinstvenog kompleksa”, rekao je Bulić.
U tom širem prostoru istraživači sada prepoznaju moguće tragove proizvodnje amfora. Ako se ta interpretacija potvrdi, Barbariga će se još jasnije moći razumjeti kao antički proizvodni kompleks u kojem su bili objedinjeni prerada maslina, proizvodnja ulja i izrada ambalaže za izvoz. Na izvoznu funkciju upućuje i antički mol koji se nalazio uz uljaru, a čiji se ostaci i danas vide u moru. Prema nalazima amfora za maslinovo ulje, moguće je rekonstruirati i smjerove kojima se istarsko ulje izvozilo. Transport se uglavnom odvijao morskim putem prema Akvileji, jednom od najvažnijih trgovačkih i urbanih središta sjevernog Jadrana, a zatim dalje prema drugim dijelovima Rimskog Carstva.
„Temeljem nalaza amfora za maslinovo ulje, za koje znamo da potječu iz Istre, imamo sliku o tržištu, odnosno području gdje se istarsko maslinovo ulje izvozilo. Izvoz je uglavnom išao morskim putem, brodovima prema Akvileji, najznačajnijem trgovačkom, kulturnom i urbanom središtu na sjevernom Jadranu”, rekao je Bulić.
Barbariga je zato važna i za arheologiju i za suvremeno razumijevanje istarskog maslinarstva. Ona pokazuje da proizvodnja maslinova ulja u Istri nije samo tradicija, nego duboko ukorijenjen gospodarski identitet prostora.
Istraživanja koja povezuju baštinu i maslinarstvo
Treća istraživačka kampanja arheološkog nalazišta Barbariga rimska uljara provodi se od 12. do 29. svibnja 2026. godine. Lokalitet je prvi put istraživan 1953. godine, a nova istraživanja započela su 2024. godine u suradnji Sveučilišta Jurja Dobrile u Puli, Odsjeka za arheologiju i Centra za interdisciplinarna arheološka istraživanja Filozofskog fakulteta te Joukowsky Institute for Archaeology and the Ancient World Sveučilišta Brown iz Sjedinjenih Američkih Država.
Istraživanja se provode kroz više znanstveno istraživačkih projekata, među kojima su Rimski krajolici i dinamika naseljavanja istarskih kolonijskih agera Hrvatske zaklade za znanost, The Economic Landscapes of Roman Istria uz potporu Loeb Classical Library Foundationa i Rust Family Foundationa te projekt Rimska uljara u Barbarigi prezentacija i valorizacija arheološkog nalazišta, koji podupire Grad Vodnjan Dignano. Konzervatorsko restauratorski radovi na ostacima rimske cisterne financiraju se sredstvima Ministarstva kulture i medija Republike Hrvatske.
Nastavak istraživanja planiran je i u 2027. godini. Sveučilište Jurja Dobrile u Puli, u suradnji s partnerima iz Hrvatske i Italije, među kojima je i Terra Eno Olea, kandidiralo je Interreg projekt Adriatic Rediscovered Revealing Archaeological Landscapes and Shared Heritage Through Cross Border Cooperation. Ako projekt bude prihvaćen, omogućit će nastavak istraživanja, ali i bolju prezentaciju i valorizaciju Barbarige te drugih odabranih arheoloških nalazišta u Istri.
Barbariga danas pokazuje koliko se daleko u prošlost može pratiti istarska priča o maslini. U kamenu antičkih tijeskova, u tragovima kanala, cisterni, amfora i mola, vidi se proizvodni sustav koji je prije gotovo dvije tisuće godina povezivao istarsku zemlju s tržištima Rimskog Carstva. A u masliniku koji ondje raste danas, ta se priča nastavlja.